Uputstvo za čitanje i ulaznica u svet ,,Vodenog tela” Milana Subotića

Milan-Subotic-Vodeno-telo-1-page-001-222x300Marija Prgomelja: San o zmaju (uputstvo za čitanje i ulaznica u svet ,,Vodenog tela”)

Milan Subotić se nedavno pojavio na domaćoj književnoj sceni sa delom koje mami uzdahe i zaslužuje pažnju savremenog čitaoca, rafiniranog ukusa, visokih kriterijuma i strogosti pri vrednovanju jednog umetničkog dela. Ova knjiga je takvog čitaoca, zahtevnog i prezasićenog, oduševila i time se izborila za zasluženo mesto na policama.

Najveća potvrda njene vrednosti je čitanost, odnosno vreme koje savremeni, prezauzet čitalac izdvaja, otima od života, što je Andrić naglasio, da bi je pročitao jer, kao što je napisao Pavić u predgovoru ,,Hazarskog rečnika”, o kome će kasnije biti reči, čitati knjigu znači biti dugo sam. Zbog ove knjige vredi se osamiti. Nju će odabrati odabrani jer kao i pozorište u ,,Stepskom vuku” nije za svakoga.

Ako pokušamo da je žanrovski odredimo, nailazimo na teškoće. Knjiga je po rečima autora, koga sam imala čast da upoznam, zbirka kratkih priča. Međutim, posle prvog čitanja nam je jasno da su ove priče tematski i motivski dobro povezane tako da možemo govoriti i o romanu. Ako bi smo ovu knjigu poredili, rekla bih da je po koncepciji i motivima slična čuvenom ,,Malom princu”[1] ali i ,,Alisi u zemlji čuda”. Nalazimo i elemente bajke, predanja. Knjiga ,,Vodeno telo” obiluje religijskim elementima, počev od mitskih i mitoloških, posebno zastupljenih u srpskoj mitologiji, zatim budističkim i hrišćanskim. Knjiga je jedinstvena i iskače iz zglobova, kao vreme kod Šekspira. Ne možemo je svrstati u dečiju književnost, mada poseduje mnogo odlika, a ni u književnost za odrasle, da se tako izrazim, pa je najpribližnija komparacija sa ,,Malim princom” i ,,Alisom”. Navedene knjige su deklerativno, knjige za decu ali izlaze iz okvira, probijaju granice žanra i postaju knjige koje se mogu čitati u raznim uzrastima i na različitim nivoima.

,,Vodeno telo” je knjiga za decu i odrasle. Nešto poput ,,Gospodara prstenova”. Ovo je fantastična priča obavijena velom misterije u kojoj su obrađene mnoge teme koje muče savremenog čoveka.

Pošto smo zaključili da žanr ne možemo odrediti, svrstaćemo je u knjige na međi. U ovom slučaju, ,,Vodeno telo” se nalazi na granici između zbirke priča i romana, između dečje književnosti i fantastike.

Postupak kojom je pisana je postmodernistički. Zapravo, pisac parodira ovaj postupak koristeći sve njegove blagodeti(na pr. tehniku naćenog rukopisa, mistifikaciju, falsifikovanje stvarnosti). Razorena je realistična motivacija odmah na početku knjige, a narator kog je teško prepoznati i odrediti, progovara u sadašnjosti, pa se retrospektivno vraća u prošlost. Radnja lebdi između jave, sna i snoviđenja, toliko da je često, čak i nemoguće, odrediti i razlučiti šta je stvarnost a šta fikcija, san i java. Jedan od ključnih motiva ove knjige su motiv reke, motiv neba i magle. Bića koja naseljavaju svet knjige su zmaj i ribe, gde zmaj zauzima najvažnije mesto. Glavni problem je problem individualca u društvu, onog koji misli svojom glavom, problem umetnika i problem čoveka.

Pošto smo odredili bića koja naseljavaju prostor ovog dela, nije teško protumačiti naslov knjige koji je na prvi pogled zagonetan. Naslov ,,Vodeno telo” aludira na reku i implicira pripadnost naratora svetu miloloških bića. Takođe, naziv romana podseća na poetiku Novice Tadića u kojoj važno mesto zauzimaju ribe i riboliki ljudi, što nas dovodi do mitoloških vremena, kulture Lepenskog vira, poznatoj po ribolikim božanstvima.[2] Takođe, aludira na stvaralaštvo Milorada Pavića, u čijem opusu ribe i ostala rečna bića zauzimaju važno mesto u poetici.[3]

Na početku knjige nalazi se napomena upućena čitaocu u kojoj se otvara problem autora, koji je ovde potpisan pseudonimom ,,Mladi Sanjar” i problem cenzora, duhovito nazvanog Velikim Cenzorom sa naređenjem od istog: ,,Pažljivo čitati”. (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 5)

Ovom fusnotom autor naznačava problem autorstva koji je jedan od glavnih problema ,,Vodenog tela”. On primenjuje lukav postupak kojim pokušava da zaintrigira čitaoca i ostvari aktivno čitanje, podstakne na mozganje i mišljenje. Ova knjiga nije knjiga za plažu, knjiga koja se čita usput jer zahteva koncentraciju i fokus. Obiluje zagonetkama i nejasnoćama, prazninom koju čitalac treba da popuni tačnim odgovorom. ,,Vodeno telo”je delo koje traži mislećeg, odabranog čitaoca koji će rešiti zagonetke kroz igru, prateći duhovite napomene i tragove autora. Možemo je odrediti kao knjigu-zagonetku, knjigu-mapu.

Prva priča koja otvara knjigu je ,,Strašna vest”. Stavljena na povlašćeno mesto zajedno sa pričom ,,Usudov sud” na neki načinprogramira naše čitanje. Autor nas usmerava, markirajući najznačajnije. Priča funkcioniše kao vest, upozorenje. Narator nas upoznaje sa ,,sumnjivim licem”, onim ,,koji misli sopstvenom glavom”. (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 6). Ovo je svojevrstan paradoks koji podseća na slogan ,,Anonimusa”, neformalne aktivističke grupe. Iskaz je šamar savremenom društvu i ljudima-zombijima. Mišljenje je najopasnija aktivnost. Optuženi, tj. mislilac je veliki protivnik Sudbine, što znači da veruje u aktivizam i da se ne prepušta matici, već Sudbinu, u koju ostali veruju, kroji kao rak krojač, po svojoj meri. Zato ga narator predstavlja kao lice sa poternice jer se razlikuje od drugih.

Motiv straha vezan je za njegov lik i krije su u očima. On ,,izgleda jako visko, možda je to uzrok njegovog pada, gleda ljude sa visine i ima čudne oči koje se ne daju opisati.”(Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 7) Njegove oči u kojima nosi premoć nad strahom, podsećaju na oči Milice devojke koje se ne mogu sagledati. Miodrag Pavlović je ovu nesagledivost obasnio njenim vilinskim poreklom, pa možemo pretpostaviti da ,,sumnjivo lice” sa poternice ima takođe onostrano, mitološko poreklo. Izvor njegove moći je u očima i zato je on neustrašivi, onaj koji ne zna za strah, koji se ne boji. Opis visine i pada aludira na Bibliju i pad anđela(Mefistofela) tako da je njegovo poreklo upitno i na granici dobra i zla, donjeg i gornjeg prostora.Pomenuti nosi pokletstvo sa sobom. Radoznalost je njegov najveći greh. [4] Ova osobina je omražena od davnina i nimalo nije čudno što je deklarisana kao najveća mana. Pored toga, optuženi remeti spokoj, unosi dinamiku i pokreće žabokrečinu društva što je neoprostivo.

,,Usudov sud” na početku raspravlja o tome šta je drvo. Narator je Usud koji pokušava da reši zadatak, ispuni misiju. Drvo je biljka koja povezuje onostrano, raste na međi prostora, tj. uspeva u obe dimenzije. Koren raste u hadskoj atmosferi dok krošnja zahvata predeleo okupan svetlošću. Drvo je kao pojas u narodnoj nošnji jer deli čisto od nečistog, dobro od zla. Drvo je čest motiv u srpskoj književnosti[5] i mitologiji i ovo je jedan od mitoloških motiva. Važan motiv priče ,,Usudov sud” je motiv čudotvornog kamena koji svetli i umanjuje dejstvo magle. Kamen osvetljava, predočava i zato je zabranjeno šetati po magli. Zabranjeno je i videti, tj. znati da je ,,kamen izvor svih naših početaka”(Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 8) Usud se mora odupreti njegovom uticaju i u ovom iskazu imamo aluziju na spominjanog ,,Gospodara prstenova” i ,,Supermena”. Njegova boja podseća na boju mleka[6] Priča se završava buđenjem iz sna kao kod Pavića, i čitanjem poruke o spašavanju ovog hodača kroz snove koji nije uspeo da ispuni cilj.

,,Uvod” nas uvodi u delo postavivši problem identiteta u centar. Narator nema ime jer ono nije njegovo, dali su mu ga. Važnije mu je lice, jer je njegovo i služi kao semafor: sa njega se čita sve. Zato hoda sa tužnim izrazom, vidljivog lica. Nebo ima najveću vrednost za pripovedača. Reka je na drugom mestu. On želi biti jedno od njih, ne želi biti čovek. Određuje položaj ljudi, naglašavajući svetost neba po hrišćanskom učenju i reke, po budističkom.[7] Ističe da luta vekovima, potencirajući svoje onostrano, demonsko poreklo.[8] Primećujemo težnju za promenom. Narator želi da promeni poziciju, prođe kroz Čistilište. Žudi za katarzom i zbog toga spominje nebo i reku. Na kraju mistifikuje i postavlja pitanje pripovedača čime čitaoca uvodi u svet dela igrajući se.

,,Čajanka” najviše podseća na Keroljevu ,,Alisu u zemlji čuda”. I u ovoj priči, problem identiteta je dominantan. Kao na početku, sadrži upozorenje i osnovne podatke o ,,sumnjivom licu” koje nosi virus razuma. Objašnjava da počinje kao sve postmoderne pripovesti tehnikom nađenog rukopisa i ovo je autopoetički iskaz koji definiše postupak koji je primenjivan u delu. Pisac je nepoznat, poznat je samo pseudonim a narator tvrdi da je neko čitao rukopis pre njega i ispravljao ga, što dovodi u pitanje istinitost i pouzdanost.Odjednom, čitalac se nalazi na suđenju. Svedok je čovek sa šeširom-šeširdžija koji pod prisilom optužuje optuženog. Optuženi, čiji nam je identitet takođe nepoznat, preuzima književno kormilo i govori o pojedinostima susreta sa šeširdžijom, pri čemu razlozi ostaju nepoznati, cenzurisani. Sve to čini tokom maglovitog dana krenuvši na čajanku, koje su takođe zabranjene. Pisac gradi fantastičan svet književnog dela, apsurdan, prkoseći normama.Daje duhovite napomene u fusnotama. Čajanki je prisustvovao šeširdžija kog zapisnik prikazuje kao nasmejanog a u stvari je uzdržan, što saznajemo od Glavnog Cenzora.[9] Uočavamo motiv malog čoveka u mašineriji birokratije.

Čajanka nam otkriva jedan bitan detalj: optuženi je dečak. Kaže da prisutnog ,,vređa moje detinje prisustvo.” Autor na čajanku uvodi i lika koji nešto beleži, kao i Velikog Cenzora, koji je drugi autor dela. U ovoj priči, razjašnjava se problem autorstva, tvrdnjom da postoji više autora. [10] Radi se dakle o kolektivnom stvaralaštvu koje je u isto vreme i arhaično i izuzetno moderno. Arhaično jer se vezuje za narodnu književnost ali i za postmodernu.[11] Zaključak je da je ovo delo koje ima više autora, čiji je osnovni postupak tehnika nađenog rukopisa, falsifikovanje stvarnosti kao u Basarinoj ,,Fami o biciklistima”. Želja naratora koji živi u prošlosti je da izgradi budućnost, svet bez pravila lepog ponašanja, bez straha i skupog. Navodi nošenje duge kose kao nešto legitimno i normalno. Čovek sa šeširom mu daje podsetnicu sa inicijalom M o kojoj će kasnije biti reči.

Razgovor sa slikarom je svojevrstan dijalog sa umetnošću i stvaranjem. Reka je ovde prikazana kao reka Stiks koja je bila granica između zemlje i podzemnog sveta. Njome su prevožene duše u Had.[12] Poredimo je sa ovom mitskom rekom zbog mračne vode a upravo tako je opisana i naslikana reka Stiks. U razgovoru sa slikarom, saznajemo da narator traži Njega jer želi da ga pita kojim putem da ide. Pripovedač je ovde u poziciji velikih likova književnosti jer traži Njega. Sada knjiga dobija drugačiju dimenziju, univerzalnu i opšteljudsku. Religiozna dimenzija doživljava vrhunac u ovoj rečenici. Progonjeni i optuženi postaje onaj koji Ga traži. Slikara odvode tamničari a narator se nalazi u poziciji Ahmeta Nurudina. Ruke su mu vezane. Priča se završava krajem suđenja na kojem šeširdžija zaključuje svedočenjeiskazom da optuženi nije opasan, negirajući njegovu krivicu.

,,Pelikanov krug” je još jedna od priča interesantnog naziva koja počinje fusnotom sa imenom stvarnog autora, Milana Subotića, i rečima ,,Pričaj mi o ocu.” (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 19)

Osnovni problem knjige a i ove priče je problem identiteta. ,,Pelikanov krug” je priča o dečaku koji dobija pismo od oca, tehnikom nađenog rukopisa, a tako mi saznajemo identitet primaoca. Zove se Častnjejši i živi na Maglovitoj obali, što je, odmah primećujemo, protiv pravila lepog ponašanja. Pratimo sudbinu dečaka koji je nalik Oliveru Tvistu jer je bez roditelja. Otac ga je napustio i dečak iskazuje revolt rečima: ,,Jer ja znam kojeg bih oca izabrao, a njemu se to ne bi dopalo.”( Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 21)

Majku takođe nema. Kao junaci bajki Grozdane Olujić, on izmišlja svoj kraj priče.[13] Dečak živi u blizini ribnjaka i ribe su mi ljubimci. Voda je mitski prostor, granični prostor koji simboliše donji svet. Ribe su bića koja su kao drvo i pojas, predstavljaju sponu između dva sveta. Takođe i sva rečna bića su ovakve spone. Dečak bezuspešno pokušava da pripitomi ribe hraneći ih ali glasnici i bića na međi se ne daju pripitomiti. Ribe su zarobljene u svom prostoru.

Scena riba koje izlaze iz vode podseća na scene iz Kusturičinog filma ,,Arizona dream”. Imaginarna majka koja vodom iz ribnjaka zaliva cveće, postaje posrednik između dva sveta, sveta vode i realnog, dečakovog sveta, voditeljica i osoba koja transformiše oblike, stvarajući pri tom lepotu i rajsku atmosferu. Dvorište im je puno cveća koje dečak toliko voli. Otac je prisutan i priča o zvezdama. Simbolika zvezde je jasna, ona simboliše san i ideal.[14] Ovi momenti predstavljaju idealizovanu sliku porodice, dečakov raj na zemlji, njegovu zvezdu. Momenti su rajski, kao i atmosfera. Dečak je izmislio svoj kraj i pismo koje je stiglo ga je upropastilo. Ribe su se pretvorile u žabe, snovi u stvarnost. Upravo ga te žabe podsećaju na realnost od koje je pobegao u svet mašte.

,,Stakleni kavez” nastavlja priču o ribama. Narator se nalazi u bolnici u poseti imaginarnoj majci koja priča o njima. Aludira na njihov nemušti jezik koji nije razumela. Rečenicom: ,,Hrana je skupa” započinje razgovor o spoljnjem svetu ili naglašava da je gladna, ističe dečak. Pripovedač ima jednu divnu misao: ,,Hrana je život , a život je svetinja.” ( Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 24) Govoreći o hrani, bolesnica zapravo izražava želju za životom. Sedenje pored prozora koji joj je jedini prozor u svet i spremanje za novi dan takođe odražava istu želju.

Mali pasus nas vraća na suđenje, i mi saznajemo da je on optužen za zločin. Tužilac ga pita da li ga je počinio zbog majke. Ne znamo koji zločin je u pitanju i ovo je jedna od najvećih nedoumica u romanu.

Majka naratora drži pticu u kavezu koja je rastužuje jer je podseća na ropstvo bolničke sobe. Primećujemo da pripovedač nekoliko puta referiše na srpsku bajku o Usudu[15]. Reči sa početka knjige se javljaju i na ovom mestu, prošlost i sadašnjost se stapaju. Ponavlja se i teza o početku i kraju.

Nebo i simbolika neba se opet pojavljuju. Nebo simboliše slobodu, mogućnosti, Raj. Opet se javlja i motiv straha sa početka knjige, kao i suštinski problem identiteta sadržan u rečenici:

,,Ko sam ja?” ( Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 26)

Posle napuštanja od strane majke koja je odbacila sina iz istog razloga zbog kog i lavica napušta mladunce[16], pripovedača je odgajala vučica[17] Vuk je u srpskoj mitologiji, po mišljenju Veselina Čajkanovića, otelotvorenje vrhovnog boga, Dajboga i totem na čiju su se snagu Sloveni oslanjali. Postoji i verovanje u njegovo demonsko poreklo, tako da vuk ima ambivalentnu poziciju u srpskoj mitologiji. Pripovedača je odgajilo mitsko biće a od nje je saznao za Rečnog Zmaja[18] Maglovite Obale koji će postati njegova opsesija i noseći motiv ovog dela a zmaj glavno biće knjige.

Pripovedač retrospektivno daje epilog priče o majci. Ona je pustila pticu, podarila joj slobodu i time porasla. Zvezda je u tom trenutku proletela i posvedočila da se želje ispunjavaju. Ipak.

Priča ,,San” je naslovljena po jednom od najvažnijih motiva ovog dela i koncipirana po modelu sna i snoviđenja. Motivski niz se nastavlja i nadograđuje priča o ocu koji dečaku dolazi u san. Zna da je on, ali ne može da se seti, jer ga oslovljava sa Čestnjejši. Narator je svestan kompleksnosti sna, oseća kako telo ulazi u san.[19] Raspolućenost bića na telo i duh najbolje se ogleda u ovom momentu.

,,Beli lokvanj”. U ovoj priči interesantna nam je simbolika bele boje i lokvanja. Bela boja simboliše mladost i nevinost, duhovnu i telesnu čistotu. Simboliše dnevno svetlo, početak i kraj a takođe je i boja inicijacije. Često se vezuje za hrišćansku tradiciju a koren nalazimo u prvobitnoj religiji Slovena. Lokvanj simboliše rođenje ali i smrt, ženski princip i prikazuje duhovno razdvajanje. Zastupljen je u budističkoj tradiciji. On, kao i drvo, uspeva u međuprostoru jer mu je koren u zemlji a cvet na svetlosti, iznad graničnog prostora. Pripovedač traga za rajskom svetlošću, koja je lajt motiv dela, noseći tri novčića u džepu. Broj tri simboliše hrišćanstvo, Sveto trojstvo. U bajkama, uvek postoje tri prepreke, tri želje, tri careva sina. Istina, novčići mogu imati i demonsko poreklo[20]. Dečak je pored vode, graničnog prostora koji je u magli. U priči o cveću prepoznajemo lirsku, dečačku dušu koja vapi za lepotom i žali što je nestalo cveća i lokvanja. Priča o brodovima slika težnju i želju za inicijacijom, prelaskom na drugu obalu. Dečak želi da napusti sadašnji prostor i ode tamo gde raste cvet.[21] Jedna od velikih filozofskih misli knjige, koja bi mogla ući u neku antologiju velikih misli, tik pored Selimovića i Kiša je:,,Ljudi su okrutni prema onome što mrze, ali su još okrutniji prema onome što vole.” ( Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 32)

,,Beli lokvanj” se završava tako što dečak ne shvata da labud koji mu dolazi u susret želi da ga preveze na drugu obalu, kao u bajkama, i propušta priliku. Ovo je reinteprtacija bajke i dekonstruisanje srećnog kraja u duhu postmodernizma.

Priča,,Velika dvorana” je druga priča koja podseća na ,,Alisu u zemlji čuda” samo je percepcija malo pomerena. ,,Sumnjivo lice” jure u lavirintu knjiga, koji videvši, raspravljaju da li je sve on, sumnjivi, napisao. Autor se ruga neznalicama i ljudima koji zaziru i boje se knjiga. Priča je satkana od fantastičnih situacija. Optuženi ispada iz knjiga koje uzimaju ljudi koji ga jure. Izlazi iz svake epohe, tj. knjige. Ovo možemo shvatiti i kao beg od stvarnosti u književnost[22], čemu je pripovedač, tj. pripovedači ove knjige skloni. Autor knjige ,,Vodeno telo” se pojavljuje na kraju priče a ako se prisetimo, na početku knjige fusnota je najavila njegovo prisustvo na datoj strani. Ovo je jeddan od zadataka za čitaoca. Autor stalno beži u književnost i da bi smo ga našli moramo pratiti trag mastila. Ovo je autopoetički iskaz sa portretom . Identitet je potvrđen posredstvom podsetnice.

Priča ,,Desna ruka” je tragična priča o čoveku koji je odsekao svoje šake. Imamoapsurdnu situaciju skrnavljenja koja je nemoguća, po rečima Velikog Cenzora. Čovek bez ruku je u prošlosti bio najsrećniji čovek na svetu kome su oduzeli sve. Gubi imetak i identitet. To shvata kada se pogleda u ogledalo. Tada seče ruke. Osakaćuje sebe i gubi identitet u potpunosti. Gubi otiske i prestaje da bude osoba. Pripovedač ga naziva čovekom i piše čovek sa velikim Č naglašavajući njegovu najdragoceniju osobinu, ljudskost koju su pokušali da mu oduzmu. Narator je vraća. Koristeći umetnuti tekst, ismeva reakcije filozofa i novinara povodom ovog nezabeleženog slučaja.[23] Iz njihovog izlaganja, vidimo da im nije stalo do Čoveka. U njegovu odbranu staje pesnik. ,,Zanemareno je najbitnije. Čovek je gladan. Bez hrane nema ni života. Pošto nije imao i izbor i prisiljen je, ne možemo ga kriviti za njegovu odluku. To nije prestup, već častan beg iz života čoveka, jer ipak to nije život. Savim je razumljivo da taj čovek ne želi živeti i istom svetu sa njima. Čak, treba nas da bude krivica i da preuzmemo sopstvenu odgovornost za ovaj događaj.” (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 40). Egzistencijalna tema je jedna od najbitnijih u knjizi.

Autor pesnika stavlja u povlašćeni položaj, kao i književnost čiji je zadatak odbrana Čoveka. Pesnika su ućutkali a Čoveka bacili u tamnicu. Njegova krivica je što nije pio Tamno Svetlo. Autor se ruga savremenom društvu ogrezlom u porocima apsurdnom situacijom. Slika sistem poremećenih vrednosti i paralelni svet koji često liči na naš. Pripovedač čita o ovoj vesti i upoznaje Proroka koji se sam predsatvlja. U savremenom dobu to je normalno kao i želja naratora da sanja. Ne želi da zna ništa o budućnosti. San koristi kao prelaz na drugu stranu.

U priči ,,Stalni podsetnici” nastavlja se apsurdna situacija, čak se i produbljuje. Autor koristi novi medij, televiziju, tačnije reklamu koju dekonstruiše, ironično joj dajući mesto poslanice a voditelju ulogu Proroka. U postmodernizmu, sakralne stvari gube vrednost i postaju prizemne i smešne. To se desilo poslanici iliti propovedi i Proroku koji u ovoj priči propoveda uživanje u alkoholu i propagira pogrešne stvari. Sledbenici nemaju za hranu[24] ali imaju za Tamno svetlo. U voditelju vide vođu[25] koji ih, zapravo, vodi u pogrešnom pravcu. Narator zatim menja kanal i mi gledamo emisiju kakve gledamo na televiziji. Mitsko vreme se modifikuje u sadašnjicu.

U emisiji, kao i u sadašnjici, naglasak je na garderobi koja se slaže sa pravilima ponašanja, uvoznoj hrani i humanizovanim životinjama. Autor u priču uvodi gledaoca koji postavlja pravo pitanje, da li su nekad bili gladni. I njega, kao i slikara i pesnika, uđutkavaju a pripovedač se vraća u realnost u kojoj mu krči stomak.

,,Opet si gladan, moraš izdržati koliko god se približio onim viokim visinama, uvek će se pojaviti glad kako bi te vratila u stvarnost i ne smeta mi glad, smeta mi kad osećam svu tu nemoć koja žuri kroz moje telo, osetim kako mi ruke drhte i plašim se kako ću se onesvestiti. Da, meni ne smeta glad zaista. Smeta mi onaj viši stepen gladi kad ona ovlada potpuno i mojim telom i mojim duhom.

Tad stalno ponavljam sebi izdrži. Najgore od svega je što meni ne treba puno da se najedem, dovoljno mi je sasvim malo, a ja … ja nemam ni toliko malo koliko god štedeo i trudio se, a sve je to zbog ne znam ni ja čega.” (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 46)

Širi tugu, ispovedajući svoju priču. Narator je student koji žudi da jednog dana obezbedi sebi uslove za življenje. Smatra da će tada biti poput zmaja, da će se preobraziti, preći na obalu i da će se inicijacija završiti.[26] Obnavlja mitološki svet, tvrdnjom da je video zmaja. Zna jer ipak on živi na Maglovitoj obali.

U ,,Rečnom zmaju” nastavlja priču o zmaju kog je video. Zmaj je sleteo u reku, tamo spava mada ga on nikad nije video. Video je samo labuda. Zato ulazi u zabranjeni prostor, u reku. Želi da njegovo telo postane vodeno telo. U ovoj priči se krije naslov knjige, odnosno ona je iznedrila naziv. ,,Krljušt mi grebe kožu i vatreni dah, jezik koji ne razumem i ništa ne vidim. Probudio sam se na obali, ležim u plićaku. U daljini je nešto plivalo, nešto svetlucavo, ili mi se učinilo.” (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 49)

Ovaj pasus dokazuje postojanje zmaja.

,,Pravila lepog ponašanja” je najkraća priča u knjizi i glasi:

,,Zabranjeno je biti drugačiji. (Prvo pravilo)

Ne sme se nositi duga kosa.

Svi moraju biti obrijani.

Nisu dozvoljene šetnje po maglovitim danima.

Sudbina je jedini gospodar.

Promene su nemoguće.

Pričaš samo kad te pitaju.

Ne razmišljaj, ne strahuj,ne protivi se.

Svi moraju biti isto obučeni.

Ljudi postoje zbog pravila, a ne obrnuto.

Sve mora biti uredno poslagano.

Tišina je jako bitna.

Pravila se moraju poštovati.”

(Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 50)

Ova priča sadrži sva pravila koje je pripovedač, optuženi, ,,sumnjivo lice” prekršio. Najupečatljivije i najbitnije je prvo pravilo, koje je sadržano i u svim drugim. U ovoj priči kulminira motiv individualca i problem, tj. problemi koji ga prate.[27]

,,Slomljeno ogledalo” je reintepretacija bajke ,,Snežna kraljica”. Dečak je razbio ogledalo a jedan komad mu se, kao i junakinji bajke, našao unatar njega. Slomljeno ogledalo simboliše nesreću a po narodnom verovanju ta nesreća traje sedam godina. Pripovedač nosi komadiće ogledala na reku, na ritualno pranje, u nadi da će voda skloniti prokletstvo i odneti ga u mračne dubine. Dešava se suprotno: korpa raste i dečak se seća priče o staklenom telu, o dvojnicima. Svog dvojnika, koji je preuzeo njegovu prošlost, sreće. Posle susreta nije bio siguran ko je i da li je on jedini. Problem identiteta nalazimo i u ovoj priči, ali ovde imamo motiv zamene, odnosno, ukradenog identiteta kao i motiv kloniranja.

,,Novi dan” je priča o budućnosti i pobedi svetlosti nad mrakom. Svetlost tera sve demone noći. Tema gladi je diskretno naglašena.

Priča ,,Upozorenje” zatvara zbirku i rešava nedoumice čitaoca. Na pokušaj identifikacije, pripovedač ističe da je neko drugi, ne lice M. sa podsetnice, niti sa upozorenja. Sam se predstavlja. Lični podatci su delimično poznati. On nije kriv što je rođen takav i što zbog toga beži od sudbine. Živi na Maglovitoj obali i nije opasan, samo je izuzetno brbljiv. Ljude koji ga gonejer ih plaši što ume da odluči i što je drugačiji. Ne trude se da ga upoznaju, već ga osućuju. Ne može to da promeni i zato utehu nalazi u nebu.

,,Pogledam u nebo i vidim koliko god radili, bilo šta činili, to ne mogu promeniti, nebo će i dalje biti tu, a ja ću ga posmatrati i pitati se, ali ću znati odgovor.

Čak i u najvećoj tišini, postoji buka.” (Milan Subotić, Vodeno telo, 2013, str. 57)

Narator odlazi da traži sanjanog i stupa prvi put u plićak na javi. Prestaje da beži, suočava se.

Prvi put kreće da traži Usuda, Zmaja i suočava se sa mitskom vodom, sa težnjom da pređe granicu i stupi na drugu obalu.

,,Vodeno telo” ostavlja bez daha, otvara brojna životna pitanja i tera nas na aktivizam. Poručuje da ostanemo svoji, dosledni, da sačuvamo veliko Č. Ovo je delo koje prkosi normama, Sudbini, knjiga za sve sanjare ma koliko godina imali.

[1] Na ovoj napomeni zahvaljujem se Predragu Milojeviću.

[2] Ova kultura je jedna od najznačanijih i najpoznatijih kultura praistorije(6500-5500 p.n.e).

[3] Na primer Milorad Pavić, Šešir od riblje kože i drugi.

[4] Setimo se nekih žena koje su kažnjene zbog radoznalosti(Eva, Pandora…).

[5] Javlja se u narodnoj književnosti, savremenoj( na pr.Proleća Ivana Galeba, Ivan je sebe zamišljao kao drvo).

[6] U ovom iskazu prepoznajemo žal za detinjstvom kao u spomenutom delu Ivana Desnice, delima Miroslava Krleže, Danila Kiša i Tomasa Mana.

[7] Reč je o svetoj reci Gang i učenju o Raju.

[8] Motiv nečastivog nalazimo kod Getea, Bulgakova, Srđana Krstića, Mirjane Novaković, Pavića i drugih.

[9] Zbog ovakvih nelogičnosti Kafka se užasno bojao birokrata.

[10] Priča o stvaranju podseća na Pekića.

[11] Postoji teza da je Sveti Sava bio prvi postmodernista jer je sastvljao tipike od već napisanog teksta. Ova teza se vezuje i za Jefimiju i njena dva ne sasvim originalna dela(Plaštanica iz Putne, Moljenje Gospodu Isusu Hristu).

[12] Ova reka je zastupljena u grčkoj i rimskoj mitologiji i u Danteovoj Božanstvenoj komediji.

[13] Ova priča podseća na bajke G. Olujić u kojoj su glavni junaci dečaci tragične sudbine.

[14] Školski primer simbolike zvezde nalazimo u ,,Seobama” Miloša Crnjanskog.

[15] Srpska narodna bajka ,,Usud” je priča o Sudbini, nasumičnom deljenju sreće od strane Usuda, tj. Onog koji sudi, usađuje, deli, i čoveku koji se osmelio da potraži Usuda i promeni svoju zlu sreću. U srpskoj mitologiji imamo i ženske suđenjice ili suđaje koje dele sreću detetu na rođenju ( ovo nalazimo i u nemačkoj mitologiji, na pr. Bajka Trnova Ružica, braće Grim a imamo i Morje u grčkoj mitologiji).

[16] Odbacuje ih iz egzistencijalnih razloga jer je nstinkt za preživljavanjem jači od materinskog.

[17] Legenda o stvaranju Rima po kojoj vučica odgaja Romula i Rema.

[18] Mitsko biće, zmija starija od 100 godina koja poseduje magijske moći. Junak mnogih srpskih bajki a imamo i junake koji poseduju osobine zmajeva(na pr. Zmaj Ognjeni Vuk, Stefan Lazarević, Relja Krilatica i dr.).

[19] Ovo je spiritualni momenat u kome se odvajaju duša i telo i duša gleda kako telo tone u san. Ova tematika je obrađivana u knjizi ,,Život posle smrti” i u pesmama grupe ,,The Doors”.

[20] Motiv demonskog, đavoljeg novčića srećemo kod Andrića i Glišića.

[21] Ova priča podseća na bajku Grozdane Olujić ,,Mesečev cvet”.

[22] Svi se mi nake način lečimo od života. Neki to čine uz pomoć književnosti.

[23] Autor ismeva ove dve profesije, posebno novinarsku slikajući nadobudnog novinara kakve gledamo na domaćim kanalima.

[24] Egzistencijalna tema je jedna od glavnih, kako u ovom, tako i u mnogim delima (na primer Š.Šarenkapić, Imperija hleba).

[25] Aluzija na Domanovićevog Vođu.

[26] Spominje Demetrine darove koji su zapravo, biljke koje prehranjuju.

[27] Mislim da su mu sudili zbog kršenja pravila.

One Response to "Uputstvo za čitanje i ulaznica u svet ,,Vodenog tela” Milana Subotića"

  1. Pingback: Maрија Пргомеља: Сан о змају (упутство за читање и улазница у свет ,,Воденог тела”) | Konkursi regiona

You must be logged in to post a comment Login